Ove sam godine imala izuzetnu priliku provesti tri tjedna u ljetnom kampu njemačkog jezika u Benediktbeuernu, Njemačka. Kada sam saznala da sama putujem iz Dubrovnika za München, u meni su se vrtjele dvije misli: prva, kako će moj strah od letenja i odvajanja od obitelji i društva prevladati i da na kraju neću otići u kamp, i druga, kako jedva čekam upoznavanje nove ekipe. Svi su strahovi nestali u trenutku kada sam upoznala ostale Hrvate. Svi smo bili u istoj poziciji i svjesni da, ako se držimo skupa, sve će ovo proći brzo i bezbolno. Prvih par dana prolazilo je iznimno sporo. Dani su nam bili ispunjeni isplaniranim nastavnim satima, obrocima i raznim aktivnostima kojima smo mogli ispuniti naše poslijepodne. Već smo prve večeri, na večernjem sastanku, dobili upute i pravila kojih se svakodnevno trebamo držati. Iako se na prvu činilo kao veoma strogo mjesto, samostan u Benediktbeuernu vrlo brzo prestaje biti mjesto isključivo za učenje i poprima ulogu drugog doma.
Iako smo bili iz različitih država Europe, Azije i Afrike, svi smo imali iste ciljeve: naučiti ponešto njemačkog i provesti naše dane u druženjima koja su često trajala do dugo u noć.
Prvi petak održali smo Länderabend, to jest večer predstavljanja naših kultura. Smatram da je to bio prvi veliki izazov koji se našao pred nama, s obzirom na to da smo svi dolazili iz različitih dijelova Lijepe Naše, no našom slogom i upornošću osigurali smo nastup o kojem se pričalo do kraja kampa.
Dane smo najčešće provodili istražujući naše skrivene talente, kao što su žongliranje, izrada grafita i plesanje tradicionalnih plesova, što je bila moja omiljena aktivnost. Smatram da smo se upravo na tim radionicama najbolje upoznali i sprijateljili. Imali smo priliku učiti plesove iz država koje možda nikada nećemo imati priliku posjetiti, no u tom su trenutku te zemlje bile kao naše – plesom smo ujedinili ljude.
Iako se činilo daleko, polaganje FIT ispita došlo je brže nego što je itko očekivao. Noći s manjkom sna i izvanškolsko učenje isplatili su se kada smo saznali da su svi Hrvati i Slovenci prošli ispite. Kolege iz Slovenije i Hrvatske bili su ljudi koji su uvijek bili tu za mene, i uvijek smo se držali zajedno te smo zbog toga dobili naziv „čopor”. Iako smo bili daleko od doma, pronašli smo nešto poznato i domaće jedno u drugima, što nas je činilo nerazdvojnima. Svaki obrok proveli smo prepričavajući priče iz naših učionica. Na svaku smo slobodnu aktivnost išli zajedno i nitko nikada nije bio izostavljen.
Udaljenost nas danas dijeli, ali smo ovim stečenim iskustvom upoznali prijatelje za cijeli život. Često sam bila suočena s pitanjem: „Zar ti nije žao što si propustila cijelo ljeto u Njemačkoj?” S potpunom sigurnošću znam da, u slučaju da se pruži prilika, opet bih sjela u avion i otišla za Benediktbeuern.
Ovaj mi je projekt omogućio biti slobodnijom i opuštenijom u korištenju stranog jezika, što je pridonijelo tomu da taj isti jezik usavršim, da se sprijateljim s ljudima iz Tunisa, Japana i Uzbekistana te da s nestrpljenjem iščekujem sljedeću priliku da sve ovo još jednom ponovim.
Najviše sam zahvalna svojoj profesorici Svjetlani Bebić koja je prepoznala moju želju za radom te mi bila najveći poticaj u mom učenju njemačkoga jezika.
