Katarina-Antonia nije obična gošća. Rođena u Metkoviću 2000. godine, prošla je put od gimnazijske klupe do prestižnih nagrada i zaposlenja na fakultetu za samo šest godina. Njezina priča o studiju Ruskoga i Francuskoga jezika i književnosti čita se poput romana o uspjehu: nagrade za izvrsnost na preddiplomskom i diplomskom studiju, sudjelovanje na međunarodnim projektima, Erasmus u Francuskoj, pripravništvo u belgijskom veleposlanstvu, predsjedavanje studentskim klubom, organizacija konferencija i konačno zaposlenje na Katedri za ruski jezik. Ono što je posebno dirljivo u njezinoj priči jest što se sve to dogodilo djevojci koja je nekad sjedila u istim klupama kao i sadašnji učenici.
Prvi dio susreta protekao je u znaku pitanja koja su učenici pripremili, a koja su otkrivala njihovu iskrenu radoznalost o tome kako se gradi uspješna karijera u svijetu jezika. “Zašto ste se odlučili baš za ruski i francuski jezik?” bilo je prvo pitanje koje je otvorilo lavinu drugih. Katarina-Antonia je s lakoćom odgovarala na pitanja o tome kako je bilo svladavati dva kompleksna jezika istovremeno, koliko sati dnevno je učila, što je bilo najteže – gramatika, izgovor ili književnost. Učenici su htjeli znati kako je uspjela dobiti toliko nagrada, je li imala poseban pristup učenju, kako su protekla iskustva na Erasmusu i je li se bojala govoriti na stranim jezicima na početku studija. Posebno su ih zanimala praktična pitanja poput važnosti dobrog prosjeka za zapošljavanje, osjećaja kada je dobila posao odmah nakon diplomiranja te preporučuje li se prijavljivanje na natječaje i konferencije već kao brucoš. Katarina-Antonia je iskreno govorila o svemu, ne skrivajući ni teškoće ni strahove koje je imala, ali naglašavajući kako je svaki korak vrijedan truda. Njezin savjet o fokusiranju na Filozofskom fakultetu i o tome kako izgleda tipičan radni dan prevoditeljice dao je učenicima realnu sliku o tome što ih čeka ako se odluče za slični put.
Drugi dio susreta bio je pravi književni užitak. Učenici su se bavili prijevodima romana „Zločin i kazna“ F. M. Dostojevskog, uspoređujući različite verzije I. Velikanovića, Z. Crkovića i T. Radmilo. Katarina-Antonia vješto je vodila raspravu o tome kako različiti prevoditelji pristupaju istom tekstu, što čini dobar prijevod i zašto postoje razlike između verzija. Ovaj praktični rad s tekstom pokazao je učenicima koliko je prijevod složena umjetnost koja zahtijeva ne samo poznavanje jezika nego i duboko razumijevanje kulture, stila i autorove namjere.
Razgovor se zatim proširio na prijevode s francuskog jezika na primjeru poezije Paula Verlainea. Ovdje je Katarina-Antonia posebno naglasila važnost čuvanja zvukovnog dijela pjesme, što je za učenike bilo pravo otkriće. Pokazala im je kako prevoditelj mora biti i lingvist i pjesnik istovremeno, čuvajući ritam, rimu i melodiju originalnog teksta dok prenosi značenje na drugi jezik. Ova analiza otvorila je učenicima potpuno novu dimenziju razumijevanja književnosti i pokazala im da je prijevod kreativni čin koji zahtijeva iznimnu vještinu.
Susret s Katarinom-Antonijom Boras bio je inspirativan na više razina. Učenici su vidjeli da uspjeh nije nedostižan, da se strast prema jezicima može pretvoriti u životni poziv i da je moguće izgraditi karijeru radeći ono što voliš. Njezina prisutnost u razredu bila je živi dokaz da se snovi mogu ostvariti uz trud, upornost i hrabrost da se iskoriste prilike koje se pružaju. Ovaj susret zasigurno će ostati u pamćenju mnogih učenika kao trenutak kada su shvatili da su mogućnosti neograničene za one koji su spremni raditi na sebi.
